Slikovnice

Cijeli je život sanjao da će učiniti nešto veliko, a sutra odlazi u mirovinu. Franjo je zaokrenuo ulijevo i polako uveo tramvaj na kolosijek za noćenje, a onda se uputio, kao i svaku večer prije,  u stopu istim putem do svoje kuće, kao da se i sam kreće nekakvim nevidljivim tračnicama. Dolazio je kući, umio se,  večerao, oprao zube, skinuo plavu odoru, čitao knjigu i legao u postelju.  Čitao bi pola sata i potom – okrenuvši se na desni bok – zaspao. Ujutro je ponovio sve kao i sinoć samo obratnim redoslijedom: Okrenuo bi se s desnog boka na leđa, čitao novine pola sata, odjenuo plavu odoru, oprao zube, doručkovao,  umio se i natrag prema tramvaju koji ga je nestrpljivo čekao škripućući pod njegovim koracima. Franjo je jako volio svoj posao.  Za upravljačem tramvaja osjećao se kao vitez predvodnik,  odgovoran za sve koje vozi sa sobom. A većinu je svojih putnika i poznavao i pri svakoj ih vožnji pozdravljao kao drage prijatelje koji mu dolaze u posjet: umirovljenu učiteljicu koja je išla na tržnicu srijedom, a subotom vodila unuka u zoološki; bivšeg taksista koji se iz dosade vozio po cijelom gradu da vidi kako se grad mijenja; kolegu vozača čije su ruke postale predrhtave da vozi sebe i druge tramvajem po gradu… Oni i mnogi drugi bili su Franji pravi prijatelji. No u posljednje su mu se vrijeme počele događati neobične situacije; zagledao bi se u djevojčicu u jarkocrvenoj jaknici kako šeće psa da je zamalo zaboravio skrenuti. Prolazeći uz radnike koji su rušili staru tvornicu čokolade toliko se rastužio što mu neće više u prolazu mirisati topla čokolada da su gotovo svi u tramvaju zaplakali s njim. Tužnom dječaku je ostvario njegovu želju, vidjeti zvijezde...  

”Kako smo gradili kuću” priča je o dječaku čiji roditelji cijeli njegov život grade obiteljsku kuću, a on to promatra sa strane i zapravo stalno žive na gradilištu. Tamo naučeno postaje mu način za izražavanje svega što se pojavljuje u svijetu oko njega pa čak i za rješavanje matematičkih zadataka. Govor s gradilišta nosi i u razgovore s prijateljima pa tako i sa Sanjinom koji je drukčiji od drugih učenika. Šutljiv je i zapravo živi u svom autističnom svijetu. Sanjina učiteljica svaki tjedan premješta tako da se svi u razredu povežu s njim jer treba njihovu pomoć.  Naš se junak na poseban način poveže sa Sanjinom i kad jednog dana Sanjin nestane i nitko ga ne uspijeva pronaći, naš junak uspije mu ući u trag i njih dvojica izgrade nešto posebno na posebnom mjestu.

Slikovnica ima dva sloja: obiteljski život bremenit nužnošću i nemogućnošću da mlada obitelj privede cilju svoj san o vlastitom krovu nad glavom, a drugi je drukčija gradnja – gradnja odnosa koji će povezati članove zajednice  i omogućiti svima da napreduju do svojih punih potencijala utemeljenih na prijateljstvu. 

Dirljiva je priča namijenjena najmlađima o iskušenjima koje odrastanje i život postavljaju pred nas. Koliko god nas odrasli pripremili za život, iskrsavat će situacije u kojima će osjećaj povrijeđenosti ili nepravde nadvladati nad ponašanjem kojem su nas naučili. Kako se zaustaviti prije nego što napravimo nešto pogrešno, i još bolnije i teže – kako  ispraviti pogrešno učinjeno. Šutjeti o tome i praviti se da se ništa nije dogodilo ili se odvažiti i priznati pogrešku. Junakinji će ove priče odgovor donijeti djed, oživljavanjem jedne uspomene iz života njezina oca. No sjetna priča iz davne prošlosti o dječačiću i njegovu aviončiću dobit će neočekivan  epilog u sadašnjosti koji je povezan sa spoznajom da nemamo mnogo vremena da ispravimo svoje pogreške jer život nas katkad iznenadi i otme nam dragu osobu prije nego što smo si rekli sve što smo trebali... 

Priča o dječaku koji ne može kontrolirati navale tuge koje ga preplave u sudaru sa svakodnevnim nelagodnim situacijama. Njegova ga preosjetljivost čini metom ismijavanja i poruge, što samo pogoršava njegovo snalaženje u svijetu. Jednog dana tuga postane prevelika i suze više ništa ne može zaustaviti i one zaprijete svijetu koji je dosad bio ravnodušan na dječakovu tugu. Sve , međutim, mijenja susret s djevojčicom koja nikad ne plače...

”Ovu bismo predivnu priču mogli namijeniti i najmlađoj djeci kao i najstarijim ljudima. Naravno, i svim roditeljima. Prvima da ne zanemaruju svoje želje, da budu uporni i da se, ma koliko bili mali, pokušaju izboriti za svoje želje, drugima da ih u tome potiču, bez obzira na svoja iskustva, a roditeljima da se u generacijskom jazu ponašaju odgovorno i u dijelu komunikacije s najmlađima budu otvoreni i kooperativni.

Priča o Majinoj želji proteže se na tri generacije. Autorica je time naglasila koliko ponekad mora proteći vremena da bi se želja ostvarila u okružju kad generacijska komunikacija
ne funkcionira kako treba. Majina želja za lutkom duge kose, koja nije utažena, moguća je platforma rađanja svakojakih frustracija i sublimacija nezadovoljstva koje se prenose i prenose, poput rane na duši koja se ne sanira već s godinama biva sve dublja i veća.

No lutka je tu simbol i poziv da odrasli promisle o svom roditeljstvu, da promisle i o vremenima kad su i oni bili djeca, o svojim neutaženim željama i osjećajima koji su ih pratili. Lutka duge kose samo je metafora za potrebu svakog djeteta za istinskom komunikacijom sa svim generacijama, potreba za ravnopravnim uvažavanjem. Ovo je priča koja šalje poruku na svim razinama životna iskustva. Priča koja potiče nove priče i s dugom i kratkom kosom. Priča za uživanje i promišljanje”, napisala je u pogovoru slikovnice Silvija Šesto.