Dječji romani

Što će se dogoditi ako netko odrasli pojede nešto namijenjeno samo djeci? Lunina je mama učinila upravo to i postala manja od svoje kćeri. Zamislite da vam se mama smanji pa kao mlađa od vas stane činiti sve ono što vam je dotad zabranjivala?!

Tako je Luna, uz školske obveze i ljubavne probleme, sada prisiljena brinuti se o svom izgubljenom ocu i maloj mami, ali tu su susjedi koji su sve više i više sumnjičavi o tome što se događa iza vrata njihovih susjeda. Luna sada mora naučiti kako je to kad se morate brinuti o drugima i kako djeca katkad mogu biti „odraslija“ od svojih roditelja ... Problem loše komunikacije između svijeta velikih i malih provlači se generacijama i ovaj je roman pokušaj da se to osvijesti i prekine.

Janko je dječak na pragu škole koji obožava dinosaure i posve je zaokupljen njima. Tata mu pothranjuje tu ljubav donoseći mu stalno predmete i knjige o dinosaurima i sanjaju o zajedničkom odlasku u Patagoniju gdje su te životinje nekad živjele. Problemi između mame i tate te tatin odlazak od kuće pobudit će kod Janka želju da pobjegne iz ovog svijeta, i to će mu se neočekivano dogoditi – naći će se među dinosaurima, a poslije i mamutima, gdje će sresti neandertalskog dječaka iz prapovijesti s kojim će se sprijateljiti...

Što će se dogoditi ako netko odrasli pojede nešto namijenjeno samo djeci? Lunina je mama učinila upravo to i postala manja od svoje kćeri. Zamislite da vam se mama smanji pa kao mlađa od vas stane činiti sve ono što vam je dotad zabranjivala?!

Babu je mali neandertalac koji odrasta u plemenu. Sanja da će jednog dana postati lovac kao njegov otac iako se ne voli igrati lova s drugim dječacima i mnogo su mu draže usamljene igre u špilji koju oslikava svojim sanjarijama. Odrasta uz majku koja ga uči kako se može izliječiti biljem. Iako običan, oduvijek osjeća da je drukčiji i da ga majka najbolje razumije, a najbolje se osjeća u spilji sa svojim prijateljem polupripitomljenim vukom. Jednog dana potres ostavi Babua zarobljena u pećini, a potraga za izlazom dovodi ga do mjesta gdje žive posve drukčiji ljudi. Među njima je djevojčica koja ubrzo otkrije Babua i njih dvoje se sreće u špilji i komuniciraju crtežima u pećini....

Najdulje pamtimo prve pročitane knjige jer su nas se i najviše dojmile. Jedna od takvih mogla bi biti „Kika i tajna uklete kuće“. U junacima te napete ali i duhovite priče priče koja se događa upravo tu pored nas, možda baš u vašoj četvrti, lako ćete prepoznati ljude koje srećete svaki dan i klince koji vam se možda i ne sviđaju od prve, ali u nekom ćete trenutku shvatiti da su odlični prijatelji. Kika je curka koju bi svatko poželio za prijateljicu, Zvonac dečko koji je prati u svim avanturama, a Lana i Edi  novi su u kvartu ali će se brzo uklopiti i pomoći Kiki u rješavanju pljački i prijevara koje su zaprijetile miru njihova kvarta. Jer ma kako veliki problemi bili, mogu ih riješiti samo oni kojima je najviše stalo, a to su naši mali junaci koji su još jednom dali lekciju velikima. Kako i vi možete pobijediti svoje strahove od nepoznatih ljudi i nadnaravnih pojava. Kika je, naime, mala, ali vidi dalje i više nego odrasli. Malena je samo stasom, ali su joj odvažnost i mudrost veći nego mnogim odraslima. Uz pomoć svojih prijatelja uspjet će osloboditi susjedstvo prijetnje i prekinuti niz neobičnih i zastrašujućih događaja koju su se nadvili nad četvrt zbog ljudi sebičnih interesa i željnih osvete...

U vješto vođenom zapletu autorica prepleće svakodnevnicu glavnog junaka i njegove obitelji bremenitu problemima (dječakove loše ocjene, vršnjačko nasilje, nezaposlenost oca i nezadovoljstvo majke) sa svijetom dječakove mašte. Dječak utjehu pronalazi u računalnim igricama poistovjećujući se sa svemoćnim detektivom koji svaki problem rješava s lakoćom. U raspletu, koji vodi do sretnog završetka, dječak poput pravog detektiva pomaže u hvatanju pljačkaša banke, a u susjedstvo se doseljava i jedna njemu draga djevojčica. Otac počinje zarađivati baveći se izradom brodova, svojim omiljenim hobijem... – iz obrazloženja žirija nagrade Grigor Vitez koji je roman odrabrao u finale.

Kai odrasta bez roditelja u rimskom municipiju Andautoniji u trećem stoljeću, kad je taj grad na vrhuncu razvoja. Odlično se snalazi na poznatom terenu, „olakšavajući“ katkad trgovce za ponešto njihova tereta mimo njihove volje ili pomažući ratarima, a ponekad u bogataškim kućama, rijetko mu kada čega nedostaje. Poznaje sve i svi poznaju njega tako da mu obitelj zapravo i ne nedostaje. Rimska provincija je odlično mjesto za sklanjanje u hladovinu ljudi koji su u Carstvu postali omraženi. Kaijeva se rutina naglo mijenja kad se u Andautoniji smjesti Senator koji ubrzo prepozna u Kaiju nekoga tko bi mu mogao biti koristan pri stvaranju uvjeta da se brže vrati u Rim, a pomalo će pomažući Senatoru Kai doznati i začuđujuće činjenice o svom podrijetlu što će mu posve promijeniti život ...

Povijest je rijetko bila nježna prema djeci, dapače, samo su jaki preživljavali. Pogotovu je bila okrutna prema onima bez roditeljske zaštite koji su uvijek ovisili o ljubaznosti stranaca jer djeca nisu bila predmetom pretjerane pozornosti odraslih zaokupljenih uvijek nečim važnijim. A vrline i okolnosti koje su nekad presuđivale o tome hoće li netko ispuniti svoje snove, nisu se promijenile do danas. Točka prostorovremenskog pretapanja ovaj je put odrastanje bez roditelja i oslanjanje na urođenu dječju hrabrost i avanturistički duh koji je nadahnuo mnoge pisce širom svijeta . No ovaj roman želi i upozoriti djecu na opasnosti vjerovanja u bajkovite obrasce prema kojima je dobro uvijek lijepo, zlo uvijek ružno, a čemu se najmlađe rijetko ili nikad ne poučava. Dobro je katkad skriveno iza grubosti i nasilja, a prividna se dobrota otkrije kao igra u kojoj je jedino pravilo interes za postizanje nekog sebičnog cilja. Prijetvornost je jednako carevala nekad kao i danas te se ovom pričom poziva najmlađe čitetelja da razmišljaju izvan ladica. Uvijek valja kritički preispitivati i procjenjivati svijet jer je on rijetko crno-bijeli.

Koliko god se bavi ozbiljnim poslom, Snježana Babić-Višnjić se odbija uozbiljiti pa se i dalje nastavlja igrati. A ono čime se ova autorica najviše voli igrati jest – spajati nespojivo. Voli ona smanjivati svoje glavne junake pa ih onda tako male i dezorijentirane ubacivati u život drugih ljudi normalne veličine.. U slučaju romana KRUGOVI NA VODI Snježana nikoga nije smanjila, ali je zato „samo“ uzela glavnu junakinju, djevojčicu Janu, i iz pradavne 1753.godine prenijela je u naše doba i pustila da se snalazi kako zna i umije. Zatim je to detaljno zapisivala. Tako nastaju Snježanini romani. Vrlo jednostavno. Samo napravi dar-mar kada su u pitanju vremena, mjesta, običaji, i onda gleda što će se dogoditi. A za to je potrebno veliko znanje i vještina. U romanima Snježane Babić-Višnjić nema nepremostive razlike između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Prijateljstvo i ljubav ne znaju ni za kakve granice, pa čak ni one vremenske i prostorne. Priča o neobičnoj djevojčici čija je majka proglašena vješticom i jednom sasvim običnom dječaku koji se dosađuje pred kompjuterom, opčinila je sve članove žirija svojom toplinom i prirodnošću odnosa koji se razvija od prvobitnog međusobnog nepovjerenja i straha, do velikog prijateljstva, ali i rastanka. Čestitke autorici, čiji su umješni prsti stvorili odlično književno štivo dostojno prave spisateljske coprnice”, citat je iz obrazloženja žirija nagrade Grigor Vitez.

Svijet nije napravljen prema mjeri malenih, pa ipak oni često odigraju važne uloge u situacijama kada mnogi odrasli zakažu. Nastaju tako nove perspektive koje dovode u pitanje smisao i tumačenje mnogih velikih povijesnih događaja. Nastavljajući već zacrtanim putem oživljavanja znanih i manje znanih povijesnih zbivanja, autorica ponovno spaja suvremenost s referentnim točkama u bližoj i daljoj prošlosti koje se najčešće razlikuju samo po sudionicima. Djeca u vrtlogu ratnih zbivanja bila su već junaci priča i romana za djecu i mlade, ali pred nama je rukopis koji pokušava osvijetliti jednu specifičnost koju nikakav društveni razvoj dosad još nije uspio prevladati – vojne opsade.

Roman je koncipiran u tri sloja koja se međusobno isprepleću u dijelovima koji su slični u svim razdobljima, a odražavaju djetinju sposobnost da i u najgorim okolnostima vide svjetlo koje može pomoći njima i ljudima oko njih. Prateći Andriju i njegovu majku i sestru, koji bježe pred turskom najezdom i nađu se u osmanlijskom okruženju daleko od doma, Ivana, koji je s mamom pobjegao iz okružena Vukovara, i Jusufa, koji se s ocem našao u okupiranoj Alepu kad je došao posjetiti očevu obitelj, shvaćamo koliko snage može biti u djetetu da nadvlada situaciju i da čak svojim djelovanjem u neku ruku promijeni njezin tijek. Skretanjem pozornosti s općeg povijesnog događaja na pojedinačnu sudbinu i spektar emocija koje moraju iskusiti najmlađi u takvim pogibeljnim okolnostima osvjetljava se besmislenost logike odraslih koji prečesto paralizirani strahom nisu sposobni donijeti životno važne odluke. Ovaj roman mogao bi postati nadahnjujuće i važno štivo djeci i mladima tijekom odrastanja jer upozorava na to da svi imamo snagu da utječemo na događaje oko sebe ma koliko se oni činili većima i važnijima od nas.

”Krotitelj vodenjaka” na zanimljiv se način poigrava sa stvarnosnim i fantastičnim. Iz vreve grada priča nas odvodi na osamljeni hrvatski otok bez signala koji se gradskom dječaku ili, bolje rečeno, djetetu „globalnog sela“ čini kao kraj svijeta. U tako osamljenom kutku udaljenom od civilizacije, otvara se prostor komunikacije između realnosti i mitološke fantastike, što će dječakova lutanja po otoku pretvoriti u uzbudljivu avanturu i junačku misiju kojom će spasiti otok i otočane. Uz uzbudljivu avanturu mladog protagonista, u ovom se romanu otvara niz aktualnih tema, među kojima se posebno ističe odnos između čovjeka i prirode”, stoji u obrazloženju žirija nagrade Grigor Vitez.

I ova priča posuđuje iz povijesti primjere koji pokazuju kakvi smo bili, a kakvi smo danas. Priča teče u pomalo sjetnim, a na mahove uzbudljivima tonovima koji će istodobno zadovoljiti potrebu mladog čitatelja za pustolovinom kao i omogućiti mu dublje poistovjećivanje s glavnim likom.

Priča je to ne samo o Kaju, siročetu koje u udaljenom municipiju Andautoniji sanja o Rimu i potom mu se san neočekivano ostvari, nego još više pričao o nama, ljudima, koji slijedeći svoje ambicije zaboravimo da njihovo ostvarenje ne donosi i duhovno ispunjenje. Kaijevo putovanje iz Andautonije do Rima i povratak preko Napulja i Salone, nije samo edukativno putovanje kroz jedno povijesno razdoblje nego je i metafora za odrastanje koje povezuje zaigrano djetinjstvo sa zrelošću koja donosi spoznaju o tome tko smo mi zapravo i što nas doista definira.

Prošlost i sadašnjost se stapaju u nekim točkama koje i danas možemo prepoznati kao neuralgične - odrastanje bez roditelja i oslanjanje na urođenu dječju hrabrost i pustolovni duh. Romanom se žele srušiti neke književne predrasude i razbiti neki šablonski obrasci te upozoriti djecu na opasnosti vjerovanja u bajkovite obrasce prema kojima je dobro uvijek lijepo, zlo uvijek ružno, a čemu se najmlađe rijetko ili nikad ne poučava nego se samo ponavljaju šablonski obrasci unedogled. Prijetvornost je jednako carevala nekad kao i danas te se želi osvijestiti ovom pričom da uvijek valja kritički preispitivati i procjenjivati svijet jer je on rijetko crno-bijel. Dobro je katkad skriveno iza grubosti i nasilja koji skrivaju strah, a prividna se dobrohotnost otkrije kao igra u kojoj je jedino pravilo sebični interes za postizanje nego osobnog cilja.

Ovo je roman o malenima koji mogu postati važni i presuditi u zamršenim igrama odraslih te utjecati na promjene povijesnih tokova. Roman poziva na promišljanje i osvještavanje jednog povijesnog trenutka koji se dogodio na prostorima na kojima danas živimo i koji čini fragment u slici svjetski poznatog i uvijek intrigantnog Rimskog Carstva.